Rad sa strankama – PON/SRI/PET od 08:30 – 12:00

Rad sa strankama – radnim danom od 08:00 – 13:00

Općina Jelsa

Dobro došli…

Općina Jelsa nalazi se u Splitsko-dalmatinskoj županiji.

Gospodarska je osnova poljodjelstvo, vinogradarstvo, maslinarstvo, ribarstvo, brodogradnja, pomorstvo i turizam. Na regionalnoj je prometnici koja prolazi otokom. Sredinom XIX. st. isušeni su močvarni tereni oko obale, gdje se postupno izgradilo novo središte Jelse. S okolnim naseljima (Pitve, Vrisnik, Svirće) Jelsa je povezana lokalnim prometnicama, a brodskom vezom sa Splitom i Bolom na Braču.

Smještena na sjevernoj i južnoj obali središnjeg dijela otoka Hvara. Prostire se na 121,2 km2. Prema popisu iz 2001. godine Općina Jelsa ima 3.656 stanovnika. Obuhvaća 12 naselja: Gdinj, Gromin Dolac, Humac, Ivan Dolac, Jelsa, Pitve, Poljica, Svirče, Vrboska, Vrisnik, Zavala i Zastražišće. Područje Općine Jelsa kao i cijeli otok ima bogato razvedenu obalu s pripadajućim otočićima, mnoštvom uvala i otoka. Jelsu omeđuju dva najviša otočna vrha, na zapadu Sv. Nikola, a na istoku Hum. Jelsa ima blagu klimu, s toplim zimama i ugodnim ljetima, a cijelo područje općine obiluje raskošnim mediteranskim raslinjem.

Mirise i okuse, brodove i ljude malog mista s velikom lukom, koje potok dijeli na Velu i Malu Bandu dočarava nam naselje Jelsu. Naseljenost područja Jelsa možemo pratiti od prapovijesti, doba Grčke kolonije i vremena Rimskog carstva. Jelsu u 8. stoljeću naseljavaju Hrvati kao i cijeli otok. Jelsa se spominje u 14. stoljeću kao luka naselja Pitve (Portus de Pitue) nastala oko crkve sv.Ivana.

Od 1945. godine Općina Jelsa doživljava svoj gospodarski i turistički razvoj. Stvaranjem Hrvatske države te potom nametnutog nam Domovinskog rata 1991. godine, mještani Jelse i susjednih naselja uključuju se u obranu domovine. Godine 1993. osniva se Općina Jelsa sa 12 pripadajućih naselja.

Kulturno-povijesna baština

U središnjem dijelu otoka Hvara tradicionalno se svake godine održava procesija Velikog četvrtka i petka u kojoj sudjeluju hodočasnici iz mjesta: Jelsa, Pitve, Vrisnik, Svirče, Vrbanj i Vrboska. Procesija se zove “Za Križem” i obavlja se već oko 500 godina bez prekida. Kreće bez obzira na studen, kišu ili vjetar. Procesija se jedino nije mogla održati ratne 1944. godine, ali su je otočani, u suradnji sa zapovjedništvom izbjegličkog logora, organizirali u El Shattu (Afrika), gdje ih je bilo u zbjegu oko tri tisuće. Po povratku su, kao dragu uspomenu, donijeli i “ad hoc” napravljene križeve. Procesija se kreće kroz svih šest mjesta, ali tako da u isto vrijeme – na Veliki četvrtak oko 22 sata – krenu povorke iz svih ovih župa smjerom kazaljke na satu, tako da se nikako ne sastanu, a nastoji se svakako izbjeći i samo susretanje oko pojedinih župskih crkava.

Uz križonošu je svečana pratnja, koju on sam izabere, a čine je: dva nosača svijećnjaka (kandiliri), 6 do 12 nosača teških voštanih svijeća (torci), 8 i više, čak do 30-ak nosača svečanih fenjera (ferala), dva pratioca križonoše za njegovu sigurnost na putu, dvojica glavnih pjevača Gospina plača i još 3-4 pjevača koji pjevaju (“o`govaraju”) responzorij. Za svu ovu pratnju križonoša se treba na vrijeme pobrinuti i s njima sve dogovoriti i uvježbati.

Jelsa je bogata kulturno – povijesnim i sakralnim spomenicima. Župa u Jelsi ustanovljena je davne 1604. godine. Župna crkva Sv. Fabijana i Sebastijana prvobitno crkva sv. Marije spominje se 1331. i 1535. godine, kada je fortificirana za potrebe obrane od Turaka. Krajem 19. stoljeća crkva je temeljno obnovljena i dobila je novi zvonik.

U unutrašnjosti crkve nalaze se grobnice građanskih obitelji iz 16. stoljeća. Na baroknom oltaru slika je “Bogorodice sa Sv. Fabijanom i Sebastijanom” dijelo Pietra de Costera iz 17. stoljeća, te drveni kip “Bogorodice” donesen u Jelsu 1539. godine iz Čitluka. Kip se slavi na Veliku Gospu, glavnu Jelšansku svetkovinu kad je i dan Općine Jelsa.

Iznad Jelse nalazi se svetište Gospe od Zdravlja, prva crkva sagrađena je 1535. godine na mjestu starije srednjovjekovne kapelice. Današnji oblik crkva je dobila u 19. stoljeću. U samoj Jelsi nalazi se crkva Sv. Mihovila i crkva Sv. Roka. Istočno od Jelse crkvica je Sv. Luke iz 14. stoljeća. Od kulturnih spomenika valja istaknuti: Lapidarij, Pjacu, Trg Sv. Ivana, Tor-Grčku kulu, Galešnik-srednjovjekovni grad i Grapčevu špilju.

Školstvo

Povijest školstva u Jelsi pratimo sa osnivanjem Muške pučke učionice 1819. godine. Tek će u drugoj polovici 19. stoljeća školovanje biti dostupno i ženama, otvaranjem Ženske pučke škole 1872. godine. Sve škole na otoku imale su četiri razreda i pored glavnih škola otvaraju se pomoćne javne škole u selima: Pitve od 1864. godine,; Vrisnik od 1864. godine.; Svirče od 1851. godine.; Sveta Nedjelja 1872.; Vrboska od 1811. godine.; Privatna škola Poljica od 1905. godine.; Zastražišće od 1872. godine. Neke od gore navedenih škola su i danas područne škole.

Značajan pomak u razvoju školstva dogodio se osnivanjem građanskih škola. Prva takva osnovana je u Jelsi 1921. godine, kao Državna mješovita građanska škola. Rana povijest školstva u Jelsi očito je pridonijela pobjedi narodnjaka kao i otvaranjem prve Narodne čitaonice na dalmatinskim otocima 1868. godine.

Borba za hrvatski kao književni jezik doživjela je svoj uspjeh upravo u Jelsi. Naime, 1880. godine škola u Jelsi među prvima u Dalmaciji uvodi hrvatski jezik u školi. Za vrijeme I. svjetskog rata rad škole se ugasio, da bi se za vrijeme stare Jugoslavije ponovno obnovio, te djeluje Građanska škola i Niže gimnazije.

Prva školska zgrada u Jelsi izgrađena je na rivi na rubu Gradskog parka 1899. godine, imala je dvije učionice u prizemlju i stan za učitelja na katu. II. svjetski rat donio je zastoj, da bi nakon toga uslijedilo otvaranje sedmogodišnje (1947), pa osmogodišnje škole (1951). Godine 1963. izgrađena je današnja zgrada u Pelinju. Tu zgradu danas dijele Osnovna škola Jelsa i Srednja škola Hvar, podružnica Jelsa.

Od značajnih učenika, školu su pohađali skladatelj Antun Dobronić, profesor Ćiro Gamulin, književnici Jure Franičević-Pločar i Marin Franičević i znanstvenik Miroslav Radman.

Gospodarstvo – turizam

Tradicionalno gospodarstvo u povijesti na području Općine Jelsa bilo je poljoprivreda (vinogradarstvo i maslinarstvo), ribarstvo i pomorstvo.Prvi počeci turizma sežu u daleku prošlost u doba antike i srednjeg vijeka, što dokazuju ostaci mnogobrojnih villa rustica. Organizirani turizam započinje 1868. godine utemeljenjem Higijeničkog društva Hvar pod vodstvom biskupa Jurja Dubokovića. Hotel Jadran najstariji je hotel u Jelsi, otvoren davne 1911. godine. Imao je 14 soba s otmjenim namještajem, restoranom, pivnicu i salon za čitanje. U njemu borave mnogi poznati gosti među kojima 1937.godine, kao tromjesečna djevojčica, nekadašnja ministrica vanjskih poslova SAD-a Madeleine Albright. Prvi vodič Jelse objavljen je 1913. godine. Do naglog razvoja turizma dolazi krajem 60-ih godina 20. stoljeća kad turizam postaje glavna gospodarska djelatnost Jelse pa i čitavog otoka. Područje Općine Jelsa ima bogato razvedenu obalu, prelijepe šljunčane i pješćane plaže, gostima su na raspolaganju velik broj raznovrsnih športskih i rekreativnih usluga.

GDJE JE BILA CIVITAS VETUS IELSAE NA OTOKU HVARU

Na nekoliko mjesta u Statutu općine Hvarske, koji u prvom dijelu datira iz 1331.g. spominu se Civitas Vetus i Civitas Vetus Ielsae kao dva različita lokaliteta. Za Civitas Vetus znamo da je današnji Stari Grad, dok je lokacija drugog naziva ostala do danas neutvrđena. Jasno je samo da se trebala nalaziti u blizini Jelse.

Mjesto Jelsa nije u doba kompilacije statuta (1331), ni u vrijeme sastavljanja inventara općinskih zemalja (1424. -koji je također uvršten u knjigu statuta) postojalo kao varoš ili selo i nije bilo nastavak kakvog starijeg grada, kao što je Stari Grad, ili kakve tvrđave, Jelsa se razvila kao luka Pitava, mjesta udaljenog 3 km od mora pod brdom Gozdom, iz težnje za morem i ribolovom i kao mjesto dobre vode te se tako u Statutu spominje (Portus de Pitue, p. 202, fons vocata Ielsa qui est prope mare, pp.50 i 51, ad Ielsa usque ad ripam maris, p.46, itd.). Dakle tu nema o gradu govora.
Međutim u inventaru općinskih zemalja u istome Statutu, u tekstu iz 1424.g. u istoj knjizi čitamo ove točke za orijentaciju: incipiendo a civitate veteri in Ielsa (p.202), item inter civitatem Ielsae et…(p.217).Jedini su objekti koji imaju karakter tvrđave u zoni Jelse, a privukli su pažnju arheologa i povjesničara, grčko-ilirski Tor i tvrđava Gališnik, zvana još i Grad, oba u brdu južno nad Jelsom. Akademik dr.G.Novak u izvrsnom komentaru Priboevićeva govora iz 1525. godine rezimira ovo pitanje i citira bibliografiju, jer je Pribojević spomenuo u svom govoru i te objekte. Međutim Priboević, prvi nakon statuta, govori još o nekom gradu kod Jelse (na str.201, s komentarom dr. Novaka), ali pobliže ne kaže ništa. Dr.Novak se ne zaustavlja na tom pitanju (p.24). Neki pak smatraju da se taj grad kod Jelse nalazio u jelšanskoj ravnici i da su mu tragove uništile snažne bujice.

Neki su u prošlosti bili mišljenja da je Civitas vetus Ielsae istovjetna sa spomenutim Galešnikom. To je stanovište zauzeo i kap. Niko Duboković kad je kao načelnik u drugoj polovici XIX. stoljeća bezuspješno tražio, na osnovi takve argumentacije, da se Jelsi prizna naslov grada.

Kod Boglića nalazimo više. On u svojoj knjizi , dokazujući nešto po analogiji u predmetu Starog Grada, kaže da Statut prevodi naziv Gradina sa Civitas Vetus Ielsae te time, i ne tretirajući taj predmet, ukazuje na to da se Civitas Vetus ielsae nalazila na mjestu zvanom Gradina, a ta Gradina je poluotok što s istočne strane zatvara jelšansku luku.
Na jednom drugom mjestu svoje knjige-Boglić spominje još legendu o dvojici zavađenih gospodara, onog Gališnika i onog Gradine, pa time upozorava na postojanje jednog feudalnog ili upravnog sjedišta na Gradini. Ta je legenda u Jelsi još živa, iako se vezuje za ostatke starih zidina.  Na internet stranici iznijeto je još nekoliko elemenata u prilog zaključku da je stari grad bio na mjestu danas zvanom Gradina, jer se ta verzija čini po svemu najvjerojatnijom. Na poluotoku Gradina istočno od Jelse, gdje je od 1807.g. mjesno groblje, stajao je augustinski eremitaž koji je inkamerirala 1796. mletačka vlada. Razvlaštenje je uzrokovalo rušenje crkve, obnovljene tek 1876.g. a nastamba i zidova je nestalo, jer je svijet gradio grobove rušeći zgradu i zid što je zatvarao samostanski krug. Na području Gradine ima još nešto što je Boglić spomenuo, ali nije opisao ni zaključio. To je veći dio čvrstih zidina koje su u ravnom pravcu pregrađivale poluotok od mora do mora (od Bočića pod grobljem u uvali Jelse do uvale Mina), koje su bile sastavni dio ozbiljne utvrde što je zauzimala površinu od šest i po hektara, naime čitavi poluotok.

Uslijed napuštanja i rušenja samostana, udaljenosti toga mjesta od kulturnog centra (Hvar i Stari Grad) i prekida nekih tradicija, iako relativno novijih, kao što je ukidanje bratovštine koja je od 1807.g. imala sjedište u samostanu i čuvala ga (Gospa od Cinture, zapisnici u Državnom arhivu u Zadru), zaboravilo se na prvobitni izgled objekta. Kada je sve bilo uništeno, počelo se pogrešno uzimati da je naziv Gradina nastao radi rušenja samostana te da sve zidine i zidovi na području poluotoka pripadaju samostanu. Tako je i spomenuti golemi obrambeni zid iz srednjeg vijeka postao dio augustinskog zdanja.

Kasnije su se u radu na organizaciji Historijskog arhiva otoka Hvara u arhivu dr.Gianant. Botteri u Starom Gradu (7) našle obavijesti o smještaju augustinaca u Jelsi koji su tu tek iz prvih godina XVII .st., pa kad se iza toga pregledao teren, bilo je jasno da spomenuti stari tvrđavni zid ni po građi ni po opsegu i funkciji nije mogao biti sastavni dio samostana, nego da je tu mjesto što ga naš Statut naziva

Civitas vetus Ielsae.

Dokument na koji se naišlo prijepis je stanovitog broja akata hvarske kurije koji bi se morali nalaziti u kuriji, ali su jamačno tamo nepoznati jer shematizmi hvarske biskupije, pa ni onaj iz 1912.g. ne daju mnogih podataka što ih taj svezak sadrži. U svesku se nalazi serija akata i zapisnika iz kojih proizlazi da su augustinci, već etablirani na Hvaru i Sućurju, tražili 1599.g. dozvolu za gradnju samostana, a generalni vikar reda naredio je 1604.g. fratru Ambrozu Ivaniševiću, vjerojatno iz Jelse, da gradi (“con elemosina e aiuto de benefattori”) “de novo ecclesiam sub titolo Annunciationis conventtumque….loco Ielsae vocato Gradina”. Godinu dana poslije crkva i samostan bili su sagrađeni, ali je dozvola celebriranja zbog sukoba jurisdikcije sa župnikom Pitava udjeljenja tek 1611.g. 

Samostan je dakle osnovan i ugrađen početkom XVII.st. na mjestu koje se već tada zvalo Gradina.Znači da se na poluotoku nalazila znatnija građevina, koja je davno prije XVII.st. bila srušena i dala kao ruina ime poluotoku. Tu je ruševinu narod zvao Gradina. Taj hrvatski naziv vjerojatno je isto što i Civitas Vetus Ielsae u Statutu, koja je prema njemu već početkom XIV.st. bila ruševina.

Naravno ovu misao ne možemo dokazati s apsolutnom sigurnošću, ali možemo istaknuti njenu veliku vjerojatnost, slijedeći ovaj kriterij. U prvom redu, iako važna topografska točka, u Statutu se naziv Gradina nigdje ne spominje. To ukazuje na to ta bi hrvatsko ime bilo prevedeno sa Civitas Vetus. U drugom redu, na Gradini se nalazi izraziti fortifikacijski zid-za koji smo sada vidjeli da nema veze sa samostanom- čije dimenzije upućuju na misao o važnom objektu, logoru vojske ili sjedištu nosioca još ne jako ustaljene vlasti. Debljina zida 1.30 m, a visina današnjeg ruševnog zdanja između 2 i po i 3 i po metra. Merlatura je svugdje uništena. Cjelokupna dužina zida od mora do mora je bila 172 m, dok ga sad ima 2/3, a ubrzo će se srušiti još dobar dio ,jer ga potkopavaju vadeći kamenje iz donjih slojeva, čemu se sada nastoji stati na put. Materijal kojim je zid građen nepravilan je. Donji je sloj učvršćen crvenicom, dok je gornja zaštitna nadgradnja u vapnu i žalu. U donjem zidnom sloju vide se rupe za postavljanje drvenih konstrukcija u kojima su stajali čuvari ili branitelji.
U trećem redu pokušaj analize teksta Statuta pojačava topografskim argumentom navedenu pretpostavku, da je baš tu imala biti Civitas Vetus Ielsae.Na 202. stranici Statuta u opisu općinskih zemalja stoji: “….a transversa (est) dicta civitas usque ad mare”. Dakle grad je do mora, a iza njega i do njega je more, što potpuno odgovara stanju na terenu.Na 217. stranici opet kod nabrajanja općinskih zemalja , u rubrici In Ielsa stoji: “item inter civitatem Ielsae et ecclesiam est una terra laborata a parte meridiei,eundo ab ecclesia versus levantem ad dictam civitatem….”. I tu se topografska situacija slaže, jer idući od crkve u Jelsi, gdje u XIV.st. nije bilo kuća prema Gradini obrađena se i obradiva zemlja još i danas nalazi na obroncima s južne strane puta, koji je prastar, dok je sa sjeverne strane more. Opisani pak pravac odgovara pravcu zapad-istok, kojim se i danas ide iz mjesta na Gradinu U alineji koja slijedi navedeni citat stoji još: “ item terenum unus prope civitatem veterem in Ielsa a parte meridiei…”, što i danas može odgovarati jer su tu obrađene zemlje s južne strane poluotoka prema Mini.

Sudeći po tome, Civitas Vetus nije nikako mogla biti situirana u jelšanskoj ravnici koja je sjeverozapadno i zapadno od crkve. To ne bi mogao biti ni grad Gališnik, jer iza njega nema s južne strane zemalja. Put od crkve prema Gališniku ne bi bio “versus levantem”, kako Statut kaže, nego “versus meridiem”, a da inventarizira jednu općinsku zemlju između crkve i Gališnika, što je prilično daleko, prepisivač-iako užurban i konfuzan, što iz mnogih tekstova proizlazi- bio bi našao kakvu bližu točku orijentacije. Konačno, taj objekt ima u Statutu svoje posebno ime i naziva se Catrum Vetus i Catrum Vetus Vocatum Galichnick, a diferencira ga jasno i Priboević. I na kraju: što bi onda bile opisane zidine na Gradini koje su ostaci utvrđenog mjesta velikih razmjera, kad takvih osim Civitas Vetus Ielsae na tom području nije bilo.
Da je utvrđeni centar što se jednoć nalazio na Gradini možda imao stanovit uzročne veze s vladarima na obližnjem omiškom kopnu, pokazuju dva toponima. Jedan je ime susjedne uvale koja se zove Grebišća, a drugi se nalazi u Statutu, a to je: Sepoltura Subij, što spominjem samo uzgred. Što je bila Civitas Vetus Ielsae, tko ju je gradio, čiju je suvremenu snagu predstavljala, zašto joj je zaboravljen spomen i kada je propala, trebali bi utvrditi naši arheolozi. A kada riješe to pitanje, bit će nam možda jasno što znači kompleks obližnjih naziva Gradina, Gališnik, Grebišća i Grobnica Šubića, koji se svi nalaze na malom području između Jelse i vrha brda nad Jelsom i vjerojatno su predstavljali stanovit odnos političkih snaga u najranijem razvoju slavenskog života na Hvaru.

OPĆINSKI DOM U JELSI

Jelsa je devedesetih godina 19.st. bila vjerojatno na vrhuncu svog gospodarskog i kulturnog razvitka,zahvaljujući rodoljubnoj i političkoj jednodušnosti i zrelosti kojom se isticala još od vremena narodnog preporoda, kada je prednjačila, umjesto da troši svoje snage u unutrašnjim međusobnim borbama i razmiricama. Pod vodstvom svjesnih izgrađenih narodnjaka i k tome jako radišnih ljudi , služila je kao uzor ne samo narodnom pokretu Hvara i svih otoka, nego čitave Dalmacije.
Mjesto se bilo razvilo, dobilo današnje moderne okvire obale, gatove, dobrim dijelom popločane ulice i pjacu, regulaciju vode Slatine, šetalište s drvoredom jablanova, nazvano imenom Josipa Jurja Strossmayera i jedan od najljepših parkova Dalmacije. Jelsa je posjedovala flotu prekomorskih jedrenjaka i impozantnu ribarsku flotu; njeni poljoprivredni i ribarski proizvodi izvozili su se u sve dijelove Austro-Ugarske i u ostale zemlje;lokalna trgovina, u rukama naprednih trgovaca, opskrbljivala je pučanstvo raznom robom dopremljenom iz velikih luka, Trsta i Rijeke;uvozila je strojeve i kemijska sredstva potrebna za unapređenje vinogradarstva i vinarstva.U mjestu su radila dva mlina, a bilo je i drugih inicijativa, originalnih i djelomice uspjelih, koje su dokazivale, bez obzira na uspjeh, inventivnost i želju za napretkom.Sve je to pridonjelo stvaranju blagostanja Jelse i okolice.

Sjedište Općine i Narodne čitaonice bilo je, međutim, još uvijek u relativno malenim prostorijama na Pjaci, pa je bilo vrijeme da i one dobiju svoja vlastita sjedišta, prva kao jedna od najnaprednijih općina u ondašnjoj državi, a druga kao prva i najuglednija čitaonica na dalmatinskim otocima.
Zahvaljujući slozi jelšana i prosperitetu mjesta i Općine, to nije bilo teško. Neki članovi Čitaonice ponudiše Općini beskamatni zajam od 9.400 forinti, da bi Općina, na trošak odlomka Jelse sagradila zgradu uz uvjet da zajam bude vraćen kroz 14 godina, a da se prizemne prostorije na 50 godina unajme Čitaonici. Općina prihvati ponudu na svojim sjednicama 16.3. i 14.5. 1894.g. pa se tako odmah pristupi gradnji doma, koji je zapao 23.445 forinti.Ovu akciju provela je općinska uprava sastavljena od vit.Nika Dubokovića kao načelnika, te prisjednika Tona Gamulina, Prošpera Dobronića, Luke Dančevića i Bartula Sučevića.

Nažalost, radi djelomičnog uništenja jelšanskog općinskog arhiva ne posjedujemo nacrte niti detaljni opis radova, što je velika šteta. Moramo se za to ograničiti na konstataciju da je zgrada locirana tako da djelomice zatvori sanirani prostor zapadne strane uvale, ali na močvarnom terenu i za to na drvenim stupovima, kao kuće u Veneciji; da je radove izvršio poduzetnik Ivan Lušić Andrijin iz Vrbanja, a nadzirao Ivan Krstitelj Majeroni. 

Građevinski snimak što ga je izradio ing.Ino Dobronić, a koji je prikazan uz ovaj članak, kao i fotografski snimak, pokazuju nam da se radi o palačici skladnih oblika, podignutoj u neorenesansnom slogu. Pročelje je dugo 25 m. Vanjska obloga je od kamena s otoka Vrnika kod Korčule, dok su unutarnji zidovi rađeni kamenom iz Selaca na Braču. Na prvom su katu 4 renesansne bifore.

Građevinski radovi započeli su 15.svibnja 1894.g. i bili su završeni u nedjelju 15.12.1895.g. Tog je dana jedan primjerak općinskog zapisnika smješten u “zadnji kamen” novog zdanja . Zapisnik je sastavljen u prizemnom predsoblju nove Općinske zgrade. Iz zapisnika se vidi da je tog dana jelšanska općina brojila 3916 stanovnika, od čega Jelsa 1732, Pitve 670, Vrisnik 711, a Zastražišće 803.

Biskup Fulgencije Carev zamoljen da blagoslovi zgradu delegirao je u tu svrhu župnika Don Matu Gamulina.

Zapisnik su potpisali: načelnik Duboković, prisjednici Moro Gamulin , Juraj Dobronić i Luka Dančević, Ivan Ružević-upravitelj škole, dr.Ivan Štambuk lječnik, Vinko Vranjican i Nikola Ivanišević – carinski službenici, Don Mate Gamulin-župnik, o.Placido Kovačić-zastupnik Franjevačkog samostana na Hvaru, Juro Dobrović predsjednik Hrvatske čitaonice, Stipe Dobrović-predsjednik glazbe, Juraj Peronja p.Stipeta-sudac Bratovštine S.Sakramenta, Marko Žeravica tajnik Općine i već spomenuti građevinski faktori.

Malo kasnije, 1.veljače 1896, svečano su otvorene nove prostorije Čitaonice, a istodobno je proslavljena 25-godišnjica njenog opstanka. Zapadna polovica prizemlja dijelila se na čitalačku dvoranu i kafanu koju je vodio dugogodišnji domar šjor Prošperin Dobronić, nenadmašivi specijalista spravljanja kafe, kojeg se svi još dobro sjećamo s toplom simpatijom i zahvalnošću.

Očevidno su onda ljudi osjetili da ovako lijepoj zgradi pripada i odgovarajući namještaj. Tako je jako elegantno uređna svečana plesna prostorija s još sačuvanim kasetiranim stropom, kontrastno obojenim zidovima, mekim stolica i foteljama, dok je na plafonu visilo 5 raskošnih svjećnjaka, kojih danas više nema. Čitalačka dvorana bila je udobno iako ne stilski uređena; primala je niz dnevnih novina.
Nekoliko mjeseci kasnije instalirano je u novoj vijećnici i novoizabrano općinsko zastupstvo koje je položilo svećano obećanje na dan 2.srpnja 1896.g. Općinsko zastupstvo koje se prvi put sastalo u novom Općinskom domu sačinjavali su slijedeći: Niko Duboković, načelnik, Toni Gamulin Moro, Luka Dančević, Martin Salamunić, Kuzma Gamulin Ivanov, Jure Radonić, Marko Bojanić prisjednici (t.j.članovi uprave) i ovi vijećnici: Niko Gamulin p.Stipeta, Kap.Vice Gamulin, Mate Zanković, Petar Duboković p.Marina, Bartol Cripović Domazet, Jakov Grgičević p.Ivana, Andro Andreis, Andro Dragičević p.Ante, Jure  Bojanić Jakeša, Bartol Sučević, Kap.Kuzma Gamulin, Frano Duboković Nikin, Andre Stella, Ivan Plenković, Ivan Carić, Bujas, Stipe Kuzmičić, Kap.Mate Gamulin, Ivan Ružević. Od časa konstituiranja ovog zbora Općinskog vijeća Jelse nova zgrada postala je sjedište političkog zbivanja u Jelsi i simbol njene individualnosti.Nedostajalo je još odgovarajuće uređenje vijećnice. Godine 1897.g. nabavljen je kod Petra Sartori u Gorici naslonjač za predsjednika. Načelnik Duboković je onda, koncem 1898.g., s dopuštenjem općinske uprave, nabavio kod istog Sartoria 30 vijećničkih stolica u istom neogotskom slogu i poklonio ih Općini. Ovaj namještaj i sada resi dvoranu koja je izgubila svojstvo vijećnice, ali je brižno čuvaju mjesna zajednica u Jelsi i njeno rukovodstvo kao vrijedan spomenik koji služi samo za svečana zasjedanja i sastanke.

Zanimljivo je istaknuti  i to da je Čitaonica već dana 12.3.1878. bila stekla pravo vijanja hrvatske trobojnice, naravno ne bez upornog nastojanja kod tadašnjih političkih vlasti koje su se tome nastojale opirati. Narodna zastava isticala se i prije ulaska u novi zgradu, a kada je Čitaonica dobila nove prostorije zastava je postavljena na štandarcu južno od plateau-a prema kući Carić. Pravo vijanja trobojnice stekla je općinska uprava mnogo kasnije, pa je tek god.1907. podignuta hrvatska zastava na balkonu općinskog doma.

Pretraga stranice

Zadnje dodano

Posljednje izmjenjene stranice

Skip to content